KUTJEVAČKE GODINE HRVOJA MESSINGA
Dopustite mi da se u ime Kluba i svoje osobno ime prisjetimo se našega člana i igrača Hrvoja Messing koji je nakon duge i teške bolesti preminuo u 72. godini života u siječnju ove godine.
Ovim kratkim osvrtom želimo obnoviti sjećanje na vrijeme koje je Hrvoje proveo u našemu klubu kao igrač, član i prijatelj. O razdoblju života Hrvoja kao mladog šahiste u Zagrebu i Beogradu znamo iz njegovih priča tijekom brojnih putovanja a neke činjenice iz njegovog bogatog šahovskog života saznali smo nakon njegove smrti prebirući po brojnim web stranicama i forumima koji u značajnoj mjeri zabilježili njegov nenadani odlazak.
Svaka napisana riječ , komentar su s puno uvažavanja i topline govorili su o jednom čovjeku koji je obilježio šah kao igru koja nije samo knjiška igra već da je šah igra mašte i dosjetljivosti. Tek nakon smrti vidljivo je tko je i što je bio Hrvoje u šahovskoj povijesti bivše države i Hrvatske.
Mi kao Klub možemo se pohvaliti da smo imali državnog reprezentativca u problemskom šahu.
Hrvoje je bio član državne reprezentacije u problemskom šahu i bio je sudionik nekoliko europskih i svjetskih prvenstava.
Hrvoja Messinga pravnika po struci upoznao sam sredinom davnih osamdesetih godina nakon njegovog povratka iz Beograda u Požegu u kojoj se zaposlio radeći u struci u tadašnjem GIK –u Požega . Kako smo se često susretali na sudu ili tadašnjoj udruzi pravnika u gospodarstvu često smo razgovarali o šahu.
Poznanstvo sa Hrvojem preraslo je u prijateljstvo koje je trajalo sve do smrti njegove smrti.
Negdje u to vrijeme mi smo u Kutjevu osnovali šahovski klub . Nakon što smo osnovali Klub i započeli sa djelovanjem ja sam Hrvoju predložio da on kao internacionalni majstor odigra simultanku što je on s radošću prihvatio. Simultanka je odigrana čini mi se u zimi 1985.g. u ovim prostorijama .Rezultat je bio uvjerljiv u korist Hrvoja a ja sam remizirao što je protumačeno kao solidarnost dva pravnika. U to vrijeme Hrvoje je uspješno igrao za Požegu.
Igrački put Hrvoja je početkom devedesetih odveo u ŠK Mursu iz Osijeka koja je nakon njegovog dolaska ušla u prvu hrvatsku ligu i postala stabilan prvoligaš. Nakon povratka u Požegu znajući za njegove nesporazume s rukovodstvom požeškog kluba prilikom druženja na piću nakon sudskih rasprava upitao sam ga dali bi htio igrati šah za Kutjevo ne nadajući se pozitivnom odgovoru . Hrvoje je ovo moje pitanje kako mi je kasnije rekao očekivao zbog činjenice da je kao odvjetnik s puno posla imao sve manje vremena baviti se intenzivno šahom kroz prvoligaška natjecanja ali i dalje ima potrebu igrati šah. Rekao mi je da pristaje uz pitanje što mu za uzvrat nudim . Odgovorio sam mu da mi novac ne dajemo nikome a njegove troškove dolaska na mečeve možemo pokriti u vinu nadajući se da će nam sponzori naši vrsni i dobri kutjevački vinari pomoći . Dogovor je postignut pa smo Hrvoja registrirali za naš klub u sezoni 1999/2000. Tijekom dugogodišnjeg igranja u našemu klubu sve obveze koje smo prema Hrvoju smo u potpunosti ispunili što je on posebno cijenio tako da smo ga u klubu i samom mjestu doživljavali kao svoga .Pomagali smo si međusobno. kako je Hrvoje volio u svome dvorištu imati sve vrste voća vrsni voćar i naš član Branko Grgić uspostavio je u njegovom dvorištu voćnjak na što je Hrvoje bio posebno ponosan. Rado je kontaktirao i sa drugim ljudima u Kutjevu prije i nakon meča . Volio je Hrvoje društvo dobrih ljudi uz vino i dobru hranu. Zvali su ga u svoje redove mnogi klubovi ali njemu nikada nije padalo napamet napustiti Kutjevo. Često smo poslije utakmica sjedili i razgovarali o šahu a naročito kako poboljšati kvalitetu rada kluba a sve u cilju jačanja statusa našega kluba.
Tih godina je III. liga bila jedinstvena što znači da smo na svim pločama trebali imati jake igrače pogotovo što su neki klubovi u svojim redovima imali čak i plaćene velemajstore iz Srbije . Dolaskom Hrvoja mi smo postali respektabilan klub , klub kojega su svi uvažavali i pribojavali. U to vrijeme Hrvoje je bio u snazi tako da je redovito dobivao sve mečeve . Mi smo već na početku meča imali rezultat od 1:0. Osim garantirane pobjede Hrvoje je u ekipu unio više ozbiljnosti, njegovi savjeti bili su izuzetno korisni što se osjetilo u napretku igre domaćih igrača. Kakav je bio vrstan igrač Hrvoje govori jedna zgoda iz Starih Mikanovaca kada smo igrali prvenstveni meč. Nakon dolaska, u prostorije smo ušli ja i Hrvoje. Primijetio sam da na mjestu 1. ploče sjedi mladi velemajstor u punoj snazi kasnije prvak države Ante Brkić. Mladac Ante čitajući novine nije se udostojio niti podići pogled kako bi nas primijetio ili pozdravio. Šapnuo sam Hrvoju kako nas mladac podcjenjuje. Odgovorio mi je ostavi to meni. Na drugoj ploči igrao je otac Ante Brkića s Brankom Grgić. Kako se tijekom partije urušavala Antina partija još brže gubio je otac zbunjeno promatrajući i nevjerujući da će njegovog Antu pobijediti netko Iz Kutjeva.
Ova partija je često spominjana u šahovskim krugovima Slavonije i Baranje.
Bilo je s Hrvojem dosta zgoda i nezgoda. Interesantna je ona kada smo igrali meč u Komleticima koji nam je bio dosta bitan pa smo odlučili da Hrvoje ne ide s nama u čuvenom drndajućem crvenom vatrogasnom kombiju IDVD Kutjevo d.d već da ga na meč doveze nekad aktivni član u Klubu Zoran Paparić u osobnom vozilu. Znajući s kim imaju posla na prvoj ploči domaćini su činili sve da ga ometu tako da su na njegovo mjesto postavili doslovno polovicu stare školske stolice bez naslonjača.
Ustaje se Hrvoje pitajući me što se to zbiva. Nakon oštrog prosvjeda domaćinu pribavljena je fotelja tako da je Hrvoje jedini igrao meč sjedeći u fotelji. Na istom meču promatra partiju domaćina Zoran i vidi poziciju u kojoj kod Hrvoja sve visi, sve otvoreno pa čak i figura manje. Sav uznevjeren šapće sam sebi “Koga sam ja to tolike kilometre vozio”.
Nije prošla minuta Hrvoje dobiva meč, a Zoran reče da je dobro što je Hrvoja odmornog dovezao.
U to vrijeme imali smo najaču ekipu u povijesti kluba. Hrvoje na prvoj kao inter-mjstor , na drugoj i trećoj Marković i Dusper kao majstorski kandidati a niže sami prvokategornici. Bilo je to vrijeme kada smo se svake sezone borili za prvo mjesto u ligi i plasman u viši stupanj natjecanja. Zbog sustava natjecanja i skupoće nismo bili odviše zainteresirani za plasman u viši rang natjecanja pa smo ponekad olako ulazili u odlučujuće mečeve sa konkurentima za prvo mjesto. S Hrvojem na čelu osvojili smo tri županijska šahovska kupa te smo dva puta bili na finalu šahovskog kupa Hrvatske. Putujući s Hrvojem Slavonijom uzduž i poprijeko saznali smo mnogo o njegovom bogatom životu šahiste i pravnika. Interesantno je bilo slušati njegove duhovite pripovijesti. Širok je bio njegov spektar interesa od politike, društvenoga života , športa pa sve do kartaških igara.
Slušajući ga kako govori i tumači pojave u društvu i životu ponekad dobijete dojam da ste u društvu s čovjekom koji je pročitao sve knjige svijeta. Nije šahovsko znanje koje je imao smatrao samo svojim već je nesebično rado prenosio na druge pogotovo na igrače iz našega kluba. Teško je vrijeme od jedne decenije zajedničke suradnje i značaj koji je Hrvoje imao u klubu prenijeti u dva lista. Prisjećamo se Hrvojevoga posljednjeg boravka u Kutjevu u mjesecu studenome 2011.g. kada smo ugostili naše šahovske prijatelje. Iako nagriženoga zdravlja Hrvoje je došao družiti se s nama . Razgovarajući dobili smo dojam da njegovo zdravlje ide na bolje. Na žalost nije prošlo dugo vremena kada smo saznali da je Hrvoje u bolnici iz koje se nije vratio .Sve što smo mogli bilo je dati svoj doprinos dostojanstvenom ispraćaju Hrvoja na groblju Svetoga Ilije na kojem je sahranjen uz nazočnost obitelji , kolega pravnika i velikog broja šahista.
I ova dva lista neka budu sjećanje na čovjeka i prijatelja. Neka ovaj zapis bude obveza za budućnost onima koji će rukovoditi ovim klubom u kojoj će se osmisliti način na koji će se Klub odužiti Hrvoju za sve ono što je dobroga učinio za šah u našemu gradu.
U Kutjevu, 16. veljače 2012.g.
TEKST NAPISAO:
Stipo Grgić