GŠK Kutjevo gostovao u Novim Jankovcima
Nakon nekoliko godina šahisti GŠK Kutjevo ponovno su se zaputili u Vukovarsko-srijemsku županiju kako bi odigrali prijateljski meč s šahistima iz Novih Jankovaca.
Ovaj susret je već duže vrijeme dogovaran, a zahvaljujući poslovnim vezama između Kutjeva d.d. i PZ Stari Jankovci čiji radnici redovito sudjeluju na Radničkim igrama Kutjevo d.d. rodila se ideja da se susretnu šahisti iz ova dva mjesta.
Konačno je ideja realizirana hladnog 30.siječnja 2011.g. kada je ekspedicija od 12 naših igrača krenula put Novih Jankovaca. Na put smo krenuli u dvije grupe. Jedna grupa od osam igrača prijevoz je našla u kombibusu Kutjevo d.d dok je drugi dio ekspedicije osobno vozio u vlastitom Ford –u predsjednik Ivan. U hladnom i smrznutom Đakovu na autobusnom kolodvoru ekipi iz kombibusa priključio se tajnik i igrač profesor Kruno. Iduća postaja bila je u Vođincima u zgodnom caffe-baru gdje smo se susreli s ostatkom ekipe kako bi zajedno krenuli put Novih ili Starih Jankovaca što je za nas složeno pitanje nakon što smo prvi puta vidjeli jednu tablu s dva naselja.
Prošli smo zloglasno selo Mirkovce iz kojih su danonoćno u domovinskom ratu bombardirani Vinkovci i okolna sela. Mir u selu je nestvaran u odnosu na ono zlo što je iz tih Mirkovaca za vrijeme rata donijelo puno nevolje i patnje okolnim hrvatskim gradovima i selima. Ponekad se treba zaputiti u ove krajeve kako bi se podsjetili da zlo nije bilo davno. Nismo znali da su s jedne strane ceste Stari Jankovci s druge strane Novi Jankovci naši domaćini. Ovu dilemu piscu ovih redaka razjasnio je ljubazni domaćin predsjednik lovačkog društva Vlado Bekavac nekadašnji direktor Kutjevo d.d.. Cesta Vinkovci –Tovarnik bila je razdjelnica odnosno granica Vojne Krajine i ostataka hrvatskog kraljevstva Hrvatske i Slavonije. Uz pomoć našeg domaćina inicijatora ovog susreta gospodina Franje Pavlovića velikog zaljubljenika u šahovsku igru stigli smo u društveni dom gdje su nas srdačno dočekali domaćini na čelu sa njihovim predsjednikom gospodinom Majić. Doček je bio izuzetan. Vrlo brzo uz dobru kapljicu domaću šljivovicu i jabukovaču kao i delicije nastale u domaćoj mesarskoj radinosti razbijena je trema. Protokolarni dio susreta je protekao uz prigodne riječi domaćina i naših dužnosnika, potpisivanja povelje o prijateljstvu između dva kluba, te su razmijenjeni pokloni.
Vrijeme brzo prolazi pa su kapetani ekipa sastavili nikad brojnije momčadi od 10 igrača koji su hrabro sjeli za table kako odigrali ono zbog čega smo ovdje . Nije bilo natjecateljskog naboja pa su dva predsjednika odmah sklopili primirje što su i drugi prihvatili. Ovaj naputak nisu čuli na zadnjim tablama pa su bez milosti pobijedili domaćine tako da je na kraju bilo 7,5:2,5 za renomiranog gosta. Vrlo uspješno bez većih primjedbi meč je odsudio naš igrač gospodin Hrvoje Messing. Nakon odigranog u istinu prijateljskog meča domaćini su nam s ponosom pokazali Lovački dom koji stvarno lijepo zdanje smješteno uz rub prave slavonske hrastove šume. Sportski park s prekrasnim igralištem i tribinama mogao bi se smjestiti u svaki grad. Sve ovo učinjeno je vlastitim radom i sredstvima nakon povratka iz izbjeglištva. Prolazeći kroz selo uočili smo da gotovo nema tragova rata. Rat je ovdje i te kako bio. Okupatori su selo razrušili, a one kuće koje nisu srušene naseljene su sa izbjeglim Srbima s Bilogore i Papuka. Razgledavanje Novih Jankovaca završio je prelaskom ceste i ulaskom u Stare Jankovce koji su nam bili domaćini u velikom uređenom lovačkom domu smještenom iznad kanala s puno vode. Kasnije smo saznali da je to korito neke davne rijeke koja je napravila prirodnu granicu između Slavonije i Srijema.
Istočno iznad kanala počinje Srijem stara nekad značajna povijesna hrvatska pokrajina. Ovakva putovanja su zanimljiva svima koji vole upoznavati nove ljude i krajeve tako da smo sa zanimanjem ušli u lovački dom u kojem smo ručali izvrstan lovački grah zalijevan sa vinom i pivom. Vrijeme brzo leti, kasno siječanjsko popodne upozorava nas da je vrijeme za polazak. Opraštanja i dogovori za buduću suradnju s ljubaznim domaćinima su završeni. Sreća je što u ovim krajevima po svoj prilici nema tzv. putne koja bi se po raspoloženju većeg dijela putnika mogla barem upeterostručiti. Krećemo kući istim putem uz komentare i zgode koje su neke putnike zadesile na ovome putovanju. Neki od nas su se sjetili strogog profesora engleskog jezika koji je davao jedinstvene ocjene kao što je 2,52 itd. Naš Srećko ili popularno zvan Olaffson svakim kilometrom približavanja kući bio je sve tiši što su neki protumačili Bogom danom bojaznošću tko zna od čega. Usputne stanice u Vođincima, Đakovu i Gradcu dale su dodatnu okrijepu, ali i olakšanje tako da je putovanje brzo prošlo, a Kutjevo nas je dočekalo tamno i hladno.
Galerija slika